Zato što te volim.

16.05.2017.

Neukrotiva je ukoroćena.

Toliko dugo sam željela ponovo pisati, ali nisam znala kako. Bila sam i jesam toliko sretna da nisam znala o čemu bih pisala. I ko bi to čitao. A onda me prije nekoliko dana dočekala vijest da je naša Mija preselila na bolji svijet... A onda sam se sjetila vremena kada smo sve pisale naše blogove, a zatim sam se nakon skoro 4 godine ponovo ulogovala na blogger.ba. Čitala sam svoje stare postove, komentare i plakala. Plakala sam jer je bilo bolno prisjetiti se svega o čemu sam ovdje pisala.Plakala sam zbog jednog mladog života koji je ugašen. A najviše sam plakala jer sam shvatila koliko sam se promijenila i odrasla. Koliko je sve sada drugačije, koliko sam ja drugačija i koliko je moj život drugačiji... Neukrotiva vam je ukoroćena. Prije 3 i po godine Neukrotiva je spoznala ljubav, pravu istinsku ljubav kakvu je priželjkivala u svojim ranijim postovima, za kojom je patila i za koju se molila dragom Bogu. Kako da počnem, odakle, kojom rečenicom? Kako da vam pretočim u riječi sve što se dešavalo u mom životu protekle 3 i po godine. Kako da objasnim tu količinu ljubavi, požrtvovanja, predanosti, podrške, suza, utjehe, borbe... Od Boga sam konačno dobila ono što sam željela svim silama - da me neko voli ovakvu kakva jesam, bez želje da me promijeni, prilagodi. Dobila sam nekoga ko voli svaku moju manu i vrlinu, nekoga ko je podrška i zasigurno nekoga ko me nikada nije iznevjerio na način na koji su to činili drugi ljudi. On je prigrlio sve moje mane i prihvatio ih je kao dio mene, bez želje da budem drugačija. Uz njega sam odrasla. Za 3 i po godine prošla sam toliko toga sa njim, toliko problema, toliko sreće, suza, padova pa sve do ponovnog ustajanja. Sve smo to prošli zajedno. I sada kada se osvrnem shvatam koliko smo jaki, koliko su nas iskušenja napravila boljim ljudima, ljudima koji znaju šta žele i čine sve da to i ostvare. Ta iskušenja napravila su od nas ovo što danas jesmo - ljude koji se ne boje ni smrti, ni promjena, ni bola, ni rastanaka. Više nisam ista osoba kao što sam bila prije 4 godine, nisam ni blizu te naivne, slobodno mogu reći jadne djevojčice. Čitam svoje postove i shvatam koliko sam bila smiješna. Voljela bih se vratiti u te godine da sebi lupim najjači šamar na svijetu i da kažem sebi da će doći neko ko će me istinski voljeti, a prije svega poštovati i da je smiješno to oko čega se uništavam. Ali ne žalim. Ne žalim nijedne trunke zbog svega što sam prošla prije nego što sam ga upoznala, jer susrećući se sa svakojakim ološima koji su me, u najmanju ruku, katastrofalno tertirali, shvatila sam šta je to što zapravo ne želim kod muškarca. Također sam shvatila i šta želim. Onog momenta kada sam se prestala nadati, kada sam prestala sebe opretećivati time da me neko voli, došao je on. To je dragi moji, bila ljubav na prvi pogled. Tu noć smo se upoznali, tu noć smo se poljubili i tu noć smo odlučili da želimo biti skupa. I od te noći do dana današnjeg nikada nismo došli u situaciju da odemo jedno od drugog. Zato smatram da je to bila ljubav na prvi i na pravi pogled. Vjerujem da sam ga zavoljela istog momenta kad sam ga ugledala. Vjerujem da je on moja srodna duša i vjerujem da smo suđeni jedno drugome. Vjerujem da nikad ne bismo bili ovako bliski i da nikada ne bismo opstali ovoliko dugo da nas na početku veze nije zadesila ogromna tragedija. Tada smo shvatili koliko podrške jedno drugom smo u stanju dati i shvatili smo da su rijetke osobe na ovom svijetu koje bi bile tu u nesreći i nemoći, a mi smo bili baš dvije takve osobe. Ti si me naučio šta znači voljeti, predati se nekome, biti uz nekoga u dobru i zlu, zato si ovoliku ljubav i zaslužio, zaslužio si još veću ljubav ali ja veću od ove ne mogu osjetiti. Naučio si me da volim. Da volim prije svega sebe, pa tek onda tebe. Pokazao si mi istinsku, pravu ljubav. Pokazao si mi koliko ljubav može promijeniti čovjeka na bolje. I hvala ti na tome. Hvala ti za sve ove godine, za sve uspomene, suze, sjećanja, hvala za loše i dobre dane. Hvala za sreću i za osmijeh. A najveće hvala za bezuslovnu podršku koju mi pružaš svaki dan. Ne očekujem da će ovaj post iko pročitati, također ne očekujem da će se neko sjetiti neke Neukrotive koja je ovdje postojala prije 4 godine, ali ovo je oduvijek bio moj ispušni ventil, plač bez jecaja. Ovdje sam dolazila kad sam bila sretna i kad sam bila tužna. Dijelila sam dobar dio svog života ovdje i sad shvatam koliko mi je pisanje nedostajalo. Žalosno je to što nikada ne bih ponovo napisala post da nisam saznala za Mijinu smrt i iako ne znam zašto me to navelo da ponovo napišem post, ipak mi je drago da jesam. Žao mi je što je bilo potrebno da se desi tolika tragedija da bih ponovo napisala nešto. Znam da je Mija sada na mnogo boljem mjestu i samo razmišljam o tome kako je konačno dobila priliku da upozna oca kojeg nikad nije upoznala. Njenoj porodici želim sabur i snagu, a njoj vječni Džennet.



ZALUTALIH DUŠA:
38216

Powered by Blogger.ba