Zato što te volim.

16.05.2017.

Neukrotiva je ukoroćena.

Toliko dugo sam željela ponovo pisati, ali nisam znala kako. Bila sam i jesam toliko sretna da nisam znala o čemu bih pisala. I ko bi to čitao. A onda me prije nekoliko dana dočekala vijest da je naša Mija preselila na bolji svijet... A onda sam se sjetila vremena kada smo sve pisale naše blogove, a zatim sam se nakon skoro 4 godine ponovo ulogovala na blogger.ba. Čitala sam svoje stare postove, komentare i plakala. Plakala sam jer je bilo bolno prisjetiti se svega o čemu sam ovdje pisala.Plakala sam zbog jednog mladog života koji je ugašen. A najviše sam plakala jer sam shvatila koliko sam se promijenila i odrasla. Koliko je sve sada drugačije, koliko sam ja drugačija i koliko je moj život drugačiji... Neukrotiva vam je ukoroćena. Prije 3 i po godine Neukrotiva je spoznala ljubav, pravu istinsku ljubav kakvu je priželjkivala u svojim ranijim postovima, za kojom je patila i za koju se molila dragom Bogu. Kako da počnem, odakle, kojom rečenicom? Kako da vam pretočim u riječi sve što se dešavalo u mom životu protekle 3 i po godine. Kako da objasnim tu količinu ljubavi, požrtvovanja, predanosti, podrške, suza, utjehe, borbe... Od Boga sam konačno dobila ono što sam željela svim silama - da me neko voli ovakvu kakva jesam, bez želje da me promijeni, prilagodi. Dobila sam nekoga ko voli svaku moju manu i vrlinu, nekoga ko je podrška i zasigurno nekoga ko me nikada nije iznevjerio na način na koji su to činili drugi ljudi. On je prigrlio sve moje mane i prihvatio ih je kao dio mene, bez želje da budem drugačija. Uz njega sam odrasla. Za 3 i po godine prošla sam toliko toga sa njim, toliko problema, toliko sreće, suza, padova pa sve do ponovnog ustajanja. Sve smo to prošli zajedno. I sada kada se osvrnem shvatam koliko smo jaki, koliko su nas iskušenja napravila boljim ljudima, ljudima koji znaju šta žele i čine sve da to i ostvare. Ta iskušenja napravila su od nas ovo što danas jesmo - ljude koji se ne boje ni smrti, ni promjena, ni bola, ni rastanaka. Više nisam ista osoba kao što sam bila prije 4 godine, nisam ni blizu te naivne, slobodno mogu reći jadne djevojčice. Čitam svoje postove i shvatam koliko sam bila smiješna. Voljela bih se vratiti u te godine da sebi lupim najjači šamar na svijetu i da kažem sebi da će doći neko ko će me istinski voljeti, a prije svega poštovati i da je smiješno to oko čega se uništavam. Ali ne žalim. Ne žalim nijedne trunke zbog svega što sam prošla prije nego što sam ga upoznala, jer susrećući se sa svakojakim ološima koji su me, u najmanju ruku, katastrofalno tertirali, shvatila sam šta je to što zapravo ne želim kod muškarca. Također sam shvatila i šta želim. Onog momenta kada sam se prestala nadati, kada sam prestala sebe opretećivati time da me neko voli, došao je on. To je dragi moji, bila ljubav na prvi pogled. Tu noć smo se upoznali, tu noć smo se poljubili i tu noć smo odlučili da želimo biti skupa. I od te noći do dana današnjeg nikada nismo došli u situaciju da odemo jedno od drugog. Zato smatram da je to bila ljubav na prvi i na pravi pogled. Vjerujem da sam ga zavoljela istog momenta kad sam ga ugledala. Vjerujem da je on moja srodna duša i vjerujem da smo suđeni jedno drugome. Vjerujem da nikad ne bismo bili ovako bliski i da nikada ne bismo opstali ovoliko dugo da nas na početku veze nije zadesila ogromna tragedija. Tada smo shvatili koliko podrške jedno drugom smo u stanju dati i shvatili smo da su rijetke osobe na ovom svijetu koje bi bile tu u nesreći i nemoći, a mi smo bili baš dvije takve osobe. Ti si me naučio šta znači voljeti, predati se nekome, biti uz nekoga u dobru i zlu, zato si ovoliku ljubav i zaslužio, zaslužio si još veću ljubav ali ja veću od ove ne mogu osjetiti. Naučio si me da volim. Da volim prije svega sebe, pa tek onda tebe. Pokazao si mi istinsku, pravu ljubav. Pokazao si mi koliko ljubav može promijeniti čovjeka na bolje. I hvala ti na tome. Hvala ti za sve ove godine, za sve uspomene, suze, sjećanja, hvala za loše i dobre dane. Hvala za sreću i za osmijeh. A najveće hvala za bezuslovnu podršku koju mi pružaš svaki dan. Ne očekujem da će ovaj post iko pročitati, također ne očekujem da će se neko sjetiti neke Neukrotive koja je ovdje postojala prije 4 godine, ali ovo je oduvijek bio moj ispušni ventil, plač bez jecaja. Ovdje sam dolazila kad sam bila sretna i kad sam bila tužna. Dijelila sam dobar dio svog života ovdje i sad shvatam koliko mi je pisanje nedostajalo. Žalosno je to što nikada ne bih ponovo napisala post da nisam saznala za Mijinu smrt i iako ne znam zašto me to navelo da ponovo napišem post, ipak mi je drago da jesam. Žao mi je što je bilo potrebno da se desi tolika tragedija da bih ponovo napisala nešto. Znam da je Mija sada na mnogo boljem mjestu i samo razmišljam o tome kako je konačno dobila priliku da upozna oca kojeg nikad nije upoznala. Njenoj porodici želim sabur i snagu, a njoj vječni Džennet.

07.10.2013.

Da je vazno samo ono sto se ne da kupiti..


Volim ga i voli me, i ne znam sta jos mogu da pozelim i od Boga zatrazim.
Ispunjava me u svakom segmentu mog bica  i tijela, i ponekad se zapitam cime sam zasluzila ovakvog muskarca pored sebe. Onog ko me cuva i pazi kao zjenicu svog oka, onog ko me brani pred svima, i onog ko bi ubio zbog mene.
Kaze mi da sam njegova svetinja, kaze mi da me voli i da bi odrao kozu onome ko mi nazao ucini. On ne zna da je i on moja svetinja, i da bi citav moj zivot izgubio smisao kad bih izgubila njega. Ne zna da bi mi dani bili glupi i prazni i da ne bih znala funkcionisati bez njega. On to ne zna, jer mu ja to nikada nisam rekla. Zna da ga volim. On to zna, i ja mu to ne trebam govoriti. On to vidi svaki put kad me pogleda u oci, svaki put kad mu se osmijehnem i svaki put kad ga dodirnem.
Sad znam da je on moja srodna dusa i da srodnije nemam. Pozelim u momentima da citav zivot provedem s njim, da mu rodim djecu i da zivimo negdje na moru, i da onako sijedi sijedimo na terasi, pusimo, pijemo kafu i smijemo se, dok djeca veselo trckaraju oko nas.
Tu sliku nas dvoje u glavi nosim gdje god da krenem. I onda kad smo bili hiljadama kilometara daleko, ja sam tu sliku imala u ocima, i svaku noc pred spavanje mislila sam samo o njemu i prizeljkivala njegov pogled, zagrljaj i dodir.
Nas odnos nije savrsen. Mnogo puta se ja znam izvikati na njega bez nekog pretjeranog razloga.
Znam mu napraviti scenu na sred ulice, i okrenuti se hladno od njega i poci u suprotnom pravcu. I on zaista u tom trenutku misli da ja jesam hladna, ali nisam. On ne zna da se u meni sve lomi, i da se ponovo sastavi kad krene za mnom i uhvati me za ruku.

Moje srce je s njim gdje god da ode.
I oni nasi najljepsi momenti se ne mogu rijecima opisati, i novcem se ne mogu platiti. Nikada i nikako.
I volim ga zato sto zna svaki pedalj mene i zato sto zna sta mislim i u kojem momentu, samo kad me pogleda u oci. Mi znamo pricati ocima.
Volim ga jer me zna zagrliti i jer suti sa mnom kad ja placem. A to mi je najveca utjeha.
I volim ga iz prostog razloga sto je uvijek tu za mene, u bilo koje doba dana ili noci.

Sve je lakse i bolje kad si zaljubljen. Mozes zivjeti u supi i jesti komadice hljeba za dorucak, ali sve je mnogo jednostavnije kad si zaljubljen i kad volis. I zaista jeste. Nikad se u zivotu nisam osjecala spokojnije i sretnije sto imam nekoga ko je uz mene svim svojim bicem i ko mi je najveca moguca podrska za sve sto radim.

Ljubav koja ne zna za uslove, vera s kojom zaspis i budis se, nada koja poslednja umire..

24.09.2013.

Sa tobom bilo gde..

Koliko dugo nisam pisala, ne znam ni sama.
Kad bih vam mogla opisati koliku kolicinu srece, euforije i uzbudjenja nosim u sebi, ne bih mogla, a ionako bi malo ko shvatio to stanje svijesti i besvjesti, to stanje delirija i ludosti.

Citav moj zivot se u proteklom periodu okrenuo za tristo osamdeset stepeni.
Dozivjela sam toliko lijepih uspomena koje cu pamtiti dok god sam ziva i dok god disem.

Kad bih vam govorila o njemu, opet sumnjam da bih mogla pronaci sve rijeci koje ga opisuju, jer rijeci koje bi njega opisale postoje samo na nekom izvanzemaljskom jeziku, koji meni nije poznat.
Rekla bih samo da je savrsen i moj. Onima koji su zaljubljeni, znaju da je to dovoljno i previse da se kaze o voljenoj osobi, ali meni ipak i dalje djavo ne da mira, pa moram reci koliko me cuva i pazi i koliko me drzi kao malo vode na dlanu. Trpi sve moje sitne bubice, i voli me i onda kad sam ljuta, bijesna, nasmijana i sretna. Voli me i kad sam u stiklama, sa svim sjenama i svim mogucim nacinima da se izvuce tus, ali me voli i kada mu pokucam na vrata u sivoj nike trenerci i tenama, bez sminke, samo sto sam ustala. I volim to sto mi je tako blizu. Sto ne trebam preci ni tri koraka, i eto me na njegovom pragu, u njegovoj kuci. I volim to sto me njegova majka pazi kao da sam njena vlastita kcerka, i obozavam sto sa njegovom mladjom sestrom pricam kao sa odraslom osobom i dajem joj savjete koji ce joj nekad mozda pomoci. I znamo se voljeti. Onako kako se malo ko voli. Znamo se svadjati i vristati jedno na drugo, a onda na kraju opet reci ono duboko i iskreno volim te.

04.09.2013.

Da mešam suze i smeh.

Da volim svaku njegovu manu i vrlinu.
Svaki oziljak i posjekotinu na njegovom tijelu, i svaki osmijeh upucen meni.
Da budem uz njega i  u dobru i u zlu.
Da sjedim pored njegovog kreveta i nijemo ga posmatram, trazeci rijeci, a on da me samo miluje po licu i govori "bit ce sve dobro."
Taj dan, taj grozni, odvratni dan imala sam osjecaj kao da se nebo srusilo na mene. I kada sam ga vidjela, drhtala sam cijelim svojim tijelom. Znala sam da je dobro i da ce biti dobro, ali sam drhtala.
Dok sam sjedila pored njegovog jastuka i posmatrala ga, shvatila sam da prema tom covjeku osjecam mnogo vise od prolazne zaljubljenosti. Bilo je to nesto puno dublje, puno vece.

I onda kako je vrijeme odmicalo shvatila sam da ovo zaista nesto znaci.
Prezivjeli smo nesrecu, ogromnu nesrecu koja nas je zadesila i izasli smo iz te bitke kao pobjednici, i onda sam shvatila da mi u zivotu ne treba apsolutno nista osim njega.
I da ne bih ni hiljadu Sanco Pansi mijenjala za njega, i da je zaista nakon mnogo mjeseci mraka i nostalgije jedini uspio da unese svjetlo. I da me voli. I hvala mu. Hvala mu sto ponovo u stomaku osjecam leptirice na spomen necijeg imena. I da zaista pretrnem kad me dotakne. I da zaista molim i bogove i vragove ako mogu vrijeme da zaustave.

Mili, prezivjeli smo ovo, prezivjet cemo apsolutno svaku oluju koja nas u buducnosti zadesi.
Lave moj, najjaci, najbolji, najdrazi!

14.07.2013.

Tata, izvini sto cu danas da sutim. Sretan ti rodjendan, iako nisi s nama, razlogu moj zivljenja.


Stariji postovi



ZALUTALIH DUŠA:
36124

Powered by Blogger.ba